Kažu da nema čovjeka koji bar jednom nije poželio biti kralj, biti mažen i pažen i pritom uživati u slasnim delicijama na tanjuru i u čaši. Zvuči bajkovito, ali danas je i taj osjećaj moguć. Dovoljno je samo skrenuti na zagorske vinske staze. Jer baš je engleski dvor sa tih staza redovito uvozio purice i mlince, a danas u Londonu luduju za slatkim zagorskim ledenim berbama.  Na bregu je kraljevski osjećaj zajamčen. Bajka je na dvoru,  bajka je na bregu, bajka je na stolu, bajka je u Zagorju.

Čaroban je zagorski labirint  vinskih putova. Nezaboravan jer vodi vrhovima brežuljaka, uz pogled od kojeg zastaje dah. Inspirativan jer je satkan od osunčanih zelenih vinograda,  drvenih  kleti,  žuljevitih ruku i osmjeha dobrodošlice. Neodoljiv  jer sljubljuje okuse sočnih pečenih purica i brižno njegovane vinske karte. Ugodan jer vjetar bregima nosi zvuke domaće popevke. U takvom labirintu nitko nije izgubljen.

Nemoguće se izgubiti kod Budinšćine iako je baš tu najveći zagorski vinograd – čuveni Vinski vrh. Jer tko dođe i kad zatvori oči vilenjaci ga vode u restoran u kojem domaće delicije nadopunjuje jedinstven blues zagorske usne harmonike. U stubičkom kraju , podno gustih sljemenskih šuma u Lojzekovu hižu vuče jedinstvena ponuda jela od sljemenskih gljiva.  Neće se izgubiti niti onaj koji osuškuje zvuk bistrih potoka jer drveni kotač kod Majsecovog mlina poziva na ručak za pamćenje. Oni kojima zbog ljubavi srce jače udara uvijek će naći svoj „kutak“, po zagorski „vuglec“ – pa je romantični Vuglec Breg za njih najbolji izbor jer što je romantičnije od pjenušca  i domaćih specijaliteta iz „peći bake Roze“ posluženog u staroj zagorskoj hižici. Izgubiti se neće ni oni koji slijede priču o nesretnoj ljubavi Veronike desinićke o kojoj se i danas se govori u „Grešnoj Gorici“ pokraj Desinića. No još se više priča i o sjajnoj bučnici ili zlevanki. Klet Kozjak kod Sv. Križa Začretja pak na svoj breg mami jedinstvenim kozjim sirom koji se pokazao kao sjajan temelj za uživanje u vinskoj ponudi.  O vinima i domaćim specijalitetima puno se može i naučiti – a restoran Stara škola jedno je od mjesta koja nude jedinstvene obroke od lokalno uzgojenih i dnevno svježih ekoloških namirnica i plodova zagorskih šuma, polja i livada. Jedan od njih su i nezaobilazni štruklji – koje s ponosom nude svi zagorski restorani, no pojesti ih u Zelenjaku, pokraj spomenika Lijepoj našoj na Sutli uistinu je poseban doživljaj. Baš kao i kušanje domaćih vina i hrane kod Masneca, s nezaboravnim pogledom na  brege. A svaki breg u Zagorju njeguje i svoju jedinstvenu vinsku priču.  Ima ih bezbroj – pa ističemo dvije. Samo u Zagorju, u Klanjcu raste vinska sorta – sokol. Stoljeća je preživjelo tek 20 trsova u franjevačkom samostanu – koji daju moćno vino koje podsjeća na mirisne francuske tramince i koje svakako treba kušati. Baš kao i ledene berbe apsolutnog gospodara vinskih natjecanja – Borisa Drenškog. Na svjetski vinarski Olimp popeo se na čuvenom londonskom sajmu vina, a tajnu specifične slatkoće svojih vina, kako sam kaže, zahvaljuje tradicijskoj zagorskoj vinskoj kiselosti koja kad dočeka niske temperature na trsovima se pretvori u sladak vinski biser. Bajka je u čaši,  bajka je slatka, bajka je u Zagorju.